12-20 h (osim petka i subote)
E-mail: info@tuzla.nahla.ba
+387 35 205 699
Motivacija za izlazak iz zone komfora
„Za dvadeset godina, bićete više razočarani stvarima koje niste učinili, nego stvarima koje jeste. Zato isplovite iz sigurne luke. Istražujte. Sanjajte. Otkrijte.“ Mark Tven
Pripremila Emina Altumbabić, psihologinja u Psihološkom savjetovalištu Nahla Tuzla
Dani koje provodimo u izolaciji, zahtijevaju od svih nas prilagođavanje, učenja novih sadržaja iz različitih segmenata života. Prije izbijanja pandemije COVID – 19 naša svakodnevnica je imala strukturu na koju smo navikli i koja nam je poznata. Znali smo kada idemo na posao, kako što uspješnije odgovoriti radnim obavezama, kome se možemo obratiti za pomoć i podršku kada nam je potrebna, kada djeca odlaze u školu, kada i kako djeca obavljaju svoje školske zadatke, kada se odmaramo i kako organiziramo svoje slobodno vrijeme sa porodicom, prijateljima…
Sada, sve svoje aktivnosti trebamo prilagoditi boravku u kući. Komunikacija sa drugim ljudima, obavljanje profesionalnih zadataka, učenje novih sadržaja, školske akivnosti naše djece se odvijaju putem interneta. Da bismo mogli odgovoriti svim ovim zahtjevima, potrebno je da posjedujemo prilično dobro informatičko znanje kako bismo uspješno obavljali sve ove nabrojane aktivnosti.
I tu nastaje problem. Trenutni zahtjevi sredine prevazilaze naše sposobnosti. U glavi nam se pojavljuju negativne misli: „ Ja nikada neću savladati ovaj informatički program“; „ Ja nisam spremna za ovo“; „Meni je dobro i bez ovog“; „Ja ne nosim nikakvu odgovoronost, jer je ovo previše za mene“.
Ovo je situacija koja kod svih nas izaziva nelagodu, strah od neuspjeha, gubimo sposobnost samomotivacije, te vrlo često biramo da ostanemo uljuljkani u „zoni komfora“, jer to smanjuje trenutnu anksioznost koju osjećamo zbog stvarnosti. Ostanak u „ zoni komfora “ funcioniše neko vrijeme, jer u jednom trenutku počinjemo uviđati da se ne možemo prilagoditi trenutnoj situaciji (ne izvršavamo poslovne obaveze od kojih zavisi naša egzistencija, ne možemo pomoći našoj djeci oko online nastave, ljuti smo na sebe jer ne možemo pohađati različite online edukacije…). Uvid o vlastitu neprilagođenost dovodi do pojačavanja intenziteta simptoma anksioznosti. Ovo je trenutak kada ulažemo dodatni psihički napor i pokušavamo da djelujemo u pozitivnom smjeru odnosno razrješenju teškoća.
Želim naglasiti da su ovo normalne reakcije koje su prisutne kod svih nas kada se nađemo u ovakvim situacijama. Važno je motivirati samu sebe za prilagođavanje trenutnim životnim uslovima, učenju novih sadržaja i odvažiti za izlazak iz „ zone komfora“.
Šta je to motivacija?
Sila koja koja potiče naše ponašanje u svrhu ispunjenja želja i potreba zove se motivacija. To je snažna i veoma složena sila koja nas potiče na djelovanje, izgrađuje volju i utiče na odlučivanje. Tako je motivacija historijsko-jezički obilježena latinskim glagolom movere što znači krenuti, micati, maknuti koga. U širem smislu duševno okretati: razmišljati, razmatrati, prosuđivati, nagnati, potaknuti na rad, djelovati na tijelo ili duh, na srce, na volju, pomaknuti se naprijed, preobraziti i sl. Džordž Miler je opisao motivaciju kao:
“ono što nas gura i vuče u biološkom, socijalnom, psihološkom smislu da savladamo svoju ljenost i stupimo rado ili nerado u akciju“.
Motive koji pokreću našu aktivnost određuje nekoliko sila: glad je biološki motiv, potreba da budem prihvaćena je socijalni motiv, znatiželja je psihološki motiv.
Iz ovog se uviđa da je motivacija složen proces.
Na primjer, glad određuju spoljašnji i unutarnji faktori – miris tek ispečenog hljeba, ali i „ rupa u stomaku“. Kad osjetim glad potražim hranu i što je glad veća to je odlučnije i duže tražim. Glad određuje pravac, intenzitet i dosljednost mog ponašanja – ali ipak ne determiniše svaki aspekt moje ishrane. Možda ću pojesti nešto i kada me boli srce, a ne samo stomak ili samo zato što imam naviku da jedem. Da bi se objasnila složenost motivacije važno je razumjeti da je ona evoluirala tako da nam svojim djelovanjem pomogne da fizički bol snizimo na najmanju moguću mjeru a užitak povećamo do vrhunca, čemu može doprinijeti mehanizam potkrepljenja. Ako jedem i kad sam tužna i kad sam gladna činim to jer mi pričinjava zadovoljstvo. Vlastito iskustvo mi ukazuje da potkrepljenjem je učvršćena veza između smanjenja bola izazvanog patnjom i zadovoljstva (ili užitka) koje donosi hrana koju jedem kad sam gladna. Dakle za objašnjenje ponašanja ali i varijacije u ponašanju presudni su signali koji ukazuju da postoji nagrada.
Biološki procesi
Procesi koji određuju našu reakciju na najavu nagrade spadaju u osnovne procese i imaju biološku bazu u mozgu. Nervne ćelije koje u srednjem mozgu luče neurotransmiter dopamin daju signal za „nagradu“ tako da se odmah po nagrađivanju jače aktiviraju; recimo kada dobijemo ukusnu hranu ili piće. Mehanizam mozga je ipak mnogo složeniji, jer on koristi prošla iskustva da bi na osnovu njih predviđao budućnost. Ranije doživljeni obrasci neutralne aktivnosti kodiraju se i čuvaju tako da mogu odrediti naša očekivanja u budućnosti, a kakve će reakcije izazvati zavisi od toga da li su očekivanja ispunjena ili nisu. Ovim zapažanjima je nagovješteno da sva iskustva, svi događaji, predmeti i mjesta s kojim smo došli u dodir, bivaju na određeni način vrednovani i odražavaju se na aktivaciju posebnih ćelija koje luče dopamin.
Koliko nam je nešto važno, određuje hoćemo li ga željeti ili nećemo, hoćemo li biti motivirani da ga dobijemo i hoćemo li imati volje da po tom pitanju nešto preduzmemo.
Ako želimo da razumijemo zašto radimo to što radimo,bitno je da razmislimo zbog čega je za nas važno zadovoljenje fizioloških potreba (bitnih za preživljavanje), a zbog čega zadovoljenje potreba višeg reda kao što su želja da budemo uspješni ili da budemo voljeni, a za koje su važni kognitivni faktori.
Postavljanje cilja
Teorija cilja našu motivaciju objašnjava kognitivnim faktorima, pa se navodi da je ključ čovjekove motivacije ono što on svjesno pokušava da dostigne – njegov cilj. Ciljevi su iznimno snažni motivatori i pokretači ponašanja pojedinca U 20% relevantnih istraživanja pokazalo se da postavljanje cilja poboljšava postignuće.
Zona komfora
Kako postaviti cilj i izaći iz zone komfora?
Svjesnost da trenutno nešto „ne štima“. Priznajemo same sebi da imamo problem (npr. nedovoljna informatička pismenost koja nam stvara poteškoće, jer nismo u stanju obavljati profesionalne zadatke od kuće). Osvještavanje vlastitog neželjenog stanja je snažan motiv pri savladavanju teškoća.
Preuzimanje odgovornosti za sebe i svoje ponašanje. Znači da prihvatamo na odrastao način posljedice svojih ponašanja, osjećanja, postupaka… Ne krivimo druge, ne sabotiramo sebe, u stanju smo da prihvatimo svoje greške i dobre poteze.
Želja i jasna namjera da to promijenimo. Idemo li za nečim što jako želimo, lakše ćemo razvijati i održavati istrajnost. Važno je znati što želimo promijeniti? Kako bi trebalo da izgleda naš život u toj oblasti poslje promjene? Koje benefite ćemo imati nakon željene promjene?
Postavljanje manjih, lakše ostvarivih ciljeva i razvijanje strategija za njihovo ostvarivanje u svrhu ostvarivanja za nas velikog i teže ostvarivog cilja. Organizovani ciljevi i plan uvijek će nas ohrabrivati da istrajemo.
Izgradnja sistema podrške. Svijest o vlastitim znanjima, vještinama koje nam mogu pomoći u ostvarivanju postavljenog cilja kao i saradnja sa profesionalcima u koje imamo povjerenja, koji nam žele i mogu pomoći kada nam je to potebno. Preduzimanje akcije, sučavanje sa strahovima i mogućim gubicima u rizikovanju. Postepeno ulazimo u nove situacije, analiziramo kako se osjećamo, čega se plašimo, da li su ti strahovi realni, kakvu „ nagradu“ dobijamo ostvarivanjem naših ciljeva?
Naučiti pohvaljivati i bodriti same sebe. Nije lako odlučiti se na nešto novo i ne možemo uvijek očekivati da će biti lako, da ćemo iz prve uspjeti. Zato je važno bodriti, pohvaljivati sebe i za najmanje uspjehe, te na tom putu biti u stanju samoj sebi reći: “ Bravo, kako si ti to dobro odradila“. Kada nešto ne uspijemo ne osuđivati se za greške, već učiti iz njih i napredovati dalje.
