O ljudskosti u nevremenima

Damir Ovčina piše o osjetljivoj i zapostavljenoj temi ratne Grbavice, o ljudskosti u nevremenima, o karakteru kao jedino važnom i onome što sačuva čovjeka od činjenja zla.

Piše bez dodvoravanja i osuđivanja, jezikom koji je gotovo sam izmislio. Piše tako da ostaju žal zbog spoznaje da to nije počeo činiti ranije i nada da više neće praviti pauze kakve je uobičavao do sada.

“Što čovjek u nečemu što radi uspijeva doći bliže sebi, biće u tome tačniji. Kada sam ovo pisao, imao sam dovoljno godina i nisam mogao praviti ništa drugo nego ono što najviše liči na mene. Moj način pisanja je moj jer liči na moj način mišljenja. Nisam pokušavao nikoga impresionirati ili ne impresionirati, nego pisati za sebe, onako kako očekujem sam od sebe. Možda je to suština pisanja, da budeš tačan, ne budeš lažan. Jer u književnosti, kao i u svakom drugom poslu, 99 posto stvari je smeće. Devedeset posto ljudi se trpa u nešto što ne zna, pa možda se i ja u to trpam. Sve se dešava iz pokušaja kompromisa, nastojanja da se bude naučan i pametan, duhovit… Iz toga u književnosti i umjetnosti nastaju greške. Književnost ne trpi nikakvu vrstu laži. Ne kažem da sam ja to postigao”, dio je odgovora Damira Ovčine na pitanje kako mu je pošlo za rukom da napiše djelo kakvo je roman “Kad sam bio hodža”, koje svojim postojanjem dovodi u pitanje sva pravila u koja smo zarobili književnost i nakon čijih poštivanja najčešće izostaju rezultati, odnosno zadovoljstvo čitanja.

Književnost ne smije ništa objašnjavati

“U književnosti je jednako važno ono što se napiše kao i ono što se ne napiše. Odbiti samog sebe nije lako. Zato je ovo posao kojim se bave sujetni ljudi, kakav sam i sam. Zaustaviti samog sebe i izbrisati ono što ne valja nije najlakši zadatak. Počeo sam pisati ovaj roman negdje 2012. Pisao sam ga 2012. i 2013, čini mi se.

Mislim da sam negdje oko Nove 2014. rukopis poslao Damiru Uzunoviću i on mi je rekao da mi je prvi dio predugačak, a treći prekratak. Nije mi bilo drago što je to rekao, kontam ‘ajde ti napiši ako si mangup, ali mi je dobro rekao. Danas, kada se toga sjetim, znam da od ovoga ništa ne bi bilo da ga nisam poslušao. Damirov savjet je bio pristojan i ljudski, a književnost je propovijed pristojnosti, između ostalog”, objašnjava Ovčina, čiji odnos prema pisanju proizilazi iz ličnog odnosa prema književnosti.

“U mom pisanju odnos prema temama i likovima dolazi iz odnosa prema književnosti. Moj način je odredio i moju temu i moje iskustvo. To je svjetonazor, pogled na to kako pišemo. Kad sam počeo pisati, shvatio sam da to mogu raditi na način koji se meni čini primjerenim, u određenom filteru, s određenim tipom rečenica, i to je za mene bilo otkriće. Onda tema može da ide.

Jedna od elementarnih greški, o kojoj ni profesori ne govore djeci jer ne umiju, jeste to da književnost ne treba i ne smije ništa objašnjavati. Ne treba ništa osuđivati, pametovati, sugerirati, veličati autora. Treba ispričati priču, tu najjednostavniju stvar na svijetu koju je najteže postići.

Masa nesposobnih ljudi vrzma se oko književnosti, a svaki nesposoban čovjek rado daje savjet. U načinu pisanja ti niko ne može pomoći.

U svakom slučaju, ne smiješ objašnjavati. Kad se govori o ratu, za mene je to očigledna stvar jer o ratu ima hiljadu izvještaja, načina, tragedija se lako banalizira. Veliku temu najlakše je potrošiti, pretvoriti je u patetiku, nesposobnost, ignoranciju. Šta je velika tema? To je priča koju svi znaju. Ona se mora ispričati tako da je ponovo vidimo. Ono što smo mi preživjeli je manje-više poznata stvar. Svaka činjenica je poznata i samim tim nije književno zanimljiva. Smrt čovjeka ili ubistvo su davno opisani. Šokiranjem i detaljima ne može se ništa postići.

Književnost je ono što nam svojim načinom, ničim drugim, od bilo čega napravi važnu stvar. Banditi nisu vijest u književnosti. Nisu ni dobri ljudi vijest u književnosti. Nešto treće je vijest.”

Za dobru književnost nije dovoljno srušiti konvencije, kako se desilo na primjeru romana “Kad sam bio hodža”. Nije dovoljno imati sjajnu priču, odnosno znati ispričati priču kao što to Damir Ovčina zna. Nije dovoljno imati intenzivno proživljen život kakav ima takozvana pregažena generacija i niz sjajnih autora i autorica kojima generacijski i po kvalitetu pripada i Damir Ovčina.

Nije dovoljno odlučiti biti drugačiji i imati disciplinu. Zanimalo nas je, da je nekim slučajem neko drugi pisao roman “Kad sam bio hodža”, šta bi Damir Ovčina kao čitalac otkrio, a vezano je za odgovor na pitanje šta je sve potrebno da se napiše ovakva knjiga.

“Da sam ja čitao, sigurno bih u njemu tražio šta ne valja, da vidim koje su rupe, šta mi govori kroz ono što nije dobro uradio. I koji je put kojim ja kao pisac ili neko ko želi da piše mogu proći, a on nije prošao.

Onaj koji čita ozbiljno razmišlja o nečemu. Po mom mišljenju, književnost nas tjera na dvije stvari, svaka književnost, pa i ona loša, a to je da osjećamo i mislimo.

Za onoga koji želi da piše svaka knjiga je uputstvo o tome kako pisati.

Da sam ovu knjigu pročitao na svoj ciničan način, pretpostavljam da bih u njoj našao stvari koje mi je Damir Uzunović tada savjetovao.”

Likovi imaju ljudska prava

U grbavičkom infernu, odnosno načinu na koji ga je Damir Ovčina opisao, i ulice i ugostiteljski i neki drugi objekti postaju ravnopravni junaci priče i podsjećaju nas na to da su se iz nekih sasvim malih i jednostavnih života, komšijskih iskustava i života svakodnevice desili strašni zločini i da smo živjeli s njihovim počiniocima, a možda s nekima koji još nisu procesuirani i danas živimo.

„Za mene je to što ste vi rekli bio početak razmišljanja o ovoj priči. Moj konkretni motiv, prva misao, bila je slika mog iskustva iz 1996. godine, ne s Grbavice već s Aerodromskog naselja, gdje roman počinje i završava. To je moje emotivno čvorište.

Ljudi se u zavisnosti od okolnosti mijenjaju, svakako je malo onih s karakterom, ali će oni s karakterom i u ratu takvi ostati. Puno je kolebljivih, povodljivih, gladnih i plašljivih ljudi. U ratu to postane radikalnije.

Upravo kako ste rekli, ta situacija poznate sredine koja je u vrijeme Jugoslavije djelovala sigurno, a svijet oslobođen, vrlo se lako promijenila. Iluzija je da postoji društvo koje je dostiglo takav nivo da se to njemu ne može desiti.

Da se to nama dešava iz balkanskih urođenih, šta ja znam kakvih, uzroka je jedna od zapadnjačkih gluposti koju mi prihvatamo. Naprosto se desilo iz logike situacije. U toj logici situacije, koja se uvijek može ponoviti, koju ne određuju ni tehnologija ni društvo, dešava se da stvari izgledaju fantastične, nenormalne… Ljudi su zapravo uvijek takvi zbog okolnosti i društva u kojem živimo, norme koja se nameće. Tamo gdje radiš kažu ti kako da radiš, tamo gdje živiš kako da živiš, i većina ljudi će to prihvatiti. Kad dođe vrijeme i onaj kaže: ‘Sad ubijaj’, većina ljudi ide ne da direktno ubija, ali da ubija tako da se poslije ne zna ni ko je koga ubio, ni da je bio neki crni fićo dolje, kao da taj dan čovjek nije vidio… Nešto mu je bilo, nije kriv, nije on, ne zna ko je. ‘Bio sam sa svojim narodom i ne pitaj me puno.’ To je ta nemogućnost čovjeka da se digne dovoljno iznad situacije. Ono što mi doživljavamo je priča koja se ponavlja.“

Kako u životu ništa nije potpuno crno ni bijelo, tako ni junaci Damirovog romana nisu dokraja pozitivci ni negativci. Njegova sposobnost da komandiru radnog voda kojem narator pripada da ljudsko lice dirljiva je i neophodna kako bismo lakše ne samo oprostili već naučili živjeti dalje, sa sviješću da čestitost nema nacionalni i vojni predznak.

„Kad sam počeo stvarati taj lik, činilo mi se da je on dolje negdje, dva kilometra duboko, i bio je skroz naskroz crn čovjek, ne može gori biti. Kad sam ga dovoljno približio sebi, vidim da to nije taj, da je to neki drugi.

To je ono što je Nedžad Ibrišimović davno rekao: ‘Likovi imaju ljudska prava.’ Ne možeš ti s likovima kako ti padne na pamet. On ima nešto svoje. Praviti likove je mnogo komplikovanije od bilo kakve ideje.

Moja pozicija, odnosno pozicija onoga ko priča tu priču takva je da je on ne priča odmah. On to preživljava ponovo na osnovu zapisa. To je pozicija racionalnijeg pogleda na svijet.

Da bi bio čovjek, ne smiješ biti žrtva. Onoga trenutka kad si žrtva, ti si kao čovjek potpuno potrošen. Lako je utopiti se u poziciju žrtve. Književnost ne prihvata žrtve.

Pisati iz perspektive žrtve je čista patetika. Stvarnost je mnogo komplikovanija. Imaginacija je naivna u odnosu na stvarnost. Pogotovo u stvaranju likova.“

Ovčinin glavni junak formalno zbog ljubavi ostaje na Grbavici, odnosno jedan nesmotreni susret s tadašnjom djevojkom u stanu na koji je njegova porodica polagala pravo učiniće da ostane bez mogućnosti odlaska na drugu stranu.

Zahvaljujući ljubavi s drugom ženom, on preživljava taj rat na neprijateljskoj teritoriji.

Da li nas ljubav jednako spašava koliko od nje ili zbog nje možemo stradati Ovčina kaže da nije tema ove knjige.

“On odlazi na Grbavicu tada 1. maja 1992, kao što bi bilo kada. Šta se dešavalo tada? Ljudi su bezveze mlatili po Sarajevu. On odlazi tamo iz potrebe da živi, da mu život fol ne promakne, a ima 18 godina.  On zbog toga odlazi.

Preživljava tamo zahvaljujući toj djevojci, koja je takođe kao lik bila zamišljena drugačije, ali nije bitno. Zahvaljujući njoj, ali ne zato što ga ona voli, nego zato što ima karakter. Sve se dešava zato što ona ima karakter.

I taj odnos među njima će se desiti zbog toga. On je u toj situaciji mogao da ima ili nema karakter, da li bi joj bio interesantan, ne znam, ali ona ima karakter i njen karakter spašava svijet i njega na neki način. Ipak moj junak spašava i samog sebe iz te zamorne pozicije onoga koji nosi mrtve, koji je tretiran kao jedno zbunjeno izbezumljeno dijete iz pristojne kuće neobaviješteno o širokom spektru pitanja, uključujući i rukovanje automatskom puškom K-47 i sličnim stvarima, što je opet bilo često iskustvo ljudi koje sam ja znao.

Oni su u takvim situacijama potcijenjeni. Agresivni ljudi u takvim situacijama misle da su pristojni ljudi nesposobni, kukavice… Njega spašava ta pozicija potcijenjenosti u jednoj situaciji. On je viđen kao puka žrtva. Neprihvatanje da bude žrtva, što je opet stvar karaktera, njega spašava.

I karakter te žene ga spašava. Ne kažem da je to bilo iz puke sentimentalne veze, jer da je ona slaba, on bi bio mrtav”, kaže na kraju Damir Ovčina, autor nesvakidašnjeg romana nakon kojeg dugo ostaje grč u želucu. S razlogom je Miljenko Jergović za njega napisao sljedeće: “Kako je započela u mjesecima pred opsadu Sarajeva, priča završava prvim danima reintegracije Grbavice u Sarajevo. Ono što se između toga zbiva monotonija je pakla, ali i jedan običan život među drugim ljudima. Logor je što i svakodnevica mirnoga svijeta, samo podignuta na neku visoku potenciju, s pojačalom bola odvrnutim do kraja i krajnjom etičkom antagonizacijom. Ali unutar toga sve je obično, ljudsko. Zato je istinu o logoru tako teško i ispričati. Lakše je lagati, u skladu s općeprihvaćenom legendom, koju ljudi nisu izmislili zato što su i kao žrtve zli i pokvareni, nego su je izmislili zato što bez takve legende nisu mogli preživjeti. Ovčina je uspio ono što se činilo nemogućim.”

 

Intervju preuzet sa urbanmagazin.ba