Stara je izreka ‘Najbolje stvari u životu su besplatne’. Često se ponašamo kao da nam je to podsvjesni životni moto. Čekamo savršenog partnera s kojim će cijeli život biti ekstaza bez ijedne svađe, očekujemo da pravo prijateljstvo ne bi trebalo uključivati nesporazume, nerazumijevanje i nesavršenosti, nadamo se da ćemo nekako zaraditi gomile novca sjedeći kod kuće i ne poduzimajući ništa… i želimo iznimna iskustva preko noći. Često koristimo tu izreku kako bismo dobili više nego što smo spremni dati i okrivljavali one koji na to ne pristaju.

Ako se želimo uspeti na vrh Himalaja, možemo to učiniti helikopterom. Dobit ćemo rezultate odmah i sada – ali iznutra ćemo biti isti kao i prije. Neće biti ničega što bi mogli nazvati uspjehom, nikakvog iskustva koje će nas učiniti bogatijim, potpunijim ljudskim bićem. Neće biti izazova koje bi trebalo savladati. A ako nas život dovede u situaciju da se ponovo trebamo popeti čak i na najmanju planinu – za to nećemo imati ništa više znanja, spremnosti i hrabrosti nego prije.Ili možemo pokušati prijeći cijeli put u jednom danu. Vrlo vjerovatno ćemo ubrzo odustati iscrpljeni i razočarani i možda zaključiti kako planinarenje nema nikakvog smisla.

Ili možemo biti svjesni izazova koji nas očekuje i opremiti se potrebnim pomagalima koja će nam uspon olakšati – ali sa spremnošću da glavni posao odradimo sami. Znamo da mnogi ljudi nikad niti ne pokušaju prijeći taj put. Znamo da većina odustane, a neki i umru pokušavajući. Ali spremni smo prihvatiti taj rizik. Tada možemo odabrati da putujemo polako, zastajući da se divimo detaljima, u potpunosti ispitujući svaki dio puta. Ili možemo krenuti strmom, ali bržom stazom, koja nudi veće izazove u kraćem roku, ali i intenzivnija iskustva i izgradnju snage i izdržljivosti. Niti jedan od ta dva puta nije bolji ili lošiji, nego su isključivo stvar izbora.

Jednom kad stignemo na vrh, očekuje nas mnogo više od prelijepog pejzaža. Znamo da je uspjeh naš i da smo naučili sve što je potrebno da se ikad u budućnosti suočimo sa sličnim izazovom. Svjesni smo svojih sposobnosti i snage koju smo stekli kroz iskušenja. Možda smo bili suočeni s teškim izborima, ponekad slijedili pogrešne staze, nastavljali dalje i u trenucima kad nam se činilo da više nemamo snage niti za jedan korak – ali upravo kroz to izgrađivali smo snagu, korak za korakom. Drugačija smo osoba od one koja smo bili kad smo kretali na put. Postali smo potpunija ljudska bića, bogatija za mnoga duboka i intenzivna iskustva kojih ćemo se kasnije sjećati, možda i s malo nostalgije.

Ljubav, prijateljstvo, uspjeh… nisu besplatni. Početna zaljubljenost može nam biti dana kao ‘reklamni uzorak’, ali da bismo izgradili stvarnu ljubav trebamo biti spremni na dugoročno ulaganje truda i suočavanje s izazovima. Ali, ne smatram da je napor vrijednost sam po sebi (kao kad bi nalijevali vodu u kantu bez dna i zatim se hvalili kako smo se naradili). Vrijednost mu daje snaga, užitak i bogatstvo koji slijede kao rezultat. Možemo se usmjeriti na razmišljanje o naporu i poteškoćama – ili se možemo usmjeriti na dubinu osjećaja, intenzitet iskustva i bogatstvo krajnjeg rezultata.

Intenzivno proživljavanje života i prihvaćanje svojih emocija čini da sve više živimo ovdje i sada. Može nam se činiti da vrijeme protječe drugačijim tempom (meni se u emocionalno intenzivnim razdobljima čini da vrijeme teče sporije, ali nekim ljudima ta razdoblja izgledaju kraća) jer je bogato iskustvom. To bogatstvo čine kako ugodne, tako i neugodne emocije. Čest je ideal da bi se osoba koja radi na sebi trebala izdići iznad straha, tuge, ljutnje… gledati na sve s osmijehom ili čak ravnodušno, svemu pristupati s pozitivnim emocijama… ali to mi se ne čini prirodnim, pa ni zanimljivim. Ponekad nas tuga najbolje podsjeti na to koliko nam je važna ljubav, strah i sumnja mogu potaći veliku hrabrost i promjene, a ljutnja je iznimna motivacija da ‘stanemo iza sebe’ i svojih potreba.

Većina ljudi pristupa ličnom razvoju sa željom za rezultatima preko noći i orijentacijom na vanjske promjene umjesto unutarnjih, a većina marketinških poruka ih potiče u tome. Mnogi ljudi se nadaju da će se željene promjene ostvariti samom primjenom određene tehnike, a da se ne moraju suočiti s (ponekad riskantnom ili zastrašujućom) konkretnom akcijom – npr., reći nekome šta nam smeta (ili možda šta nam se sviđa…), osmisliti i provesti plan za pokretanje ili traženje posla… Ali dok god vam je takva akcija još uvijek ‘preteška’, preneugodna i sl., to znači da ili nemate dovoljno motivacije za promjenu ili – u češćem slučaju – da stvarna unutarnja promjena još nije postignuta.

Stvarno iskustvo ima golem utjecaj na našu podsvijest i može biti oblik testa jeste li uistinu savladali određenu lekciju. Moglo bi se reći da, kad bismo sve mogli odraditi ‘u glavi’, ne bi bilo potrebe da uopće živimo u materijalnom svijetu. Blagoslov koji se često doživljava kao poteškoća je upravo u tome što nas materijalni svijet beskompromisno ‘prisiljava’ na razvoj putem često teških i zahtjevnih izazova pred kojima prije ili kasnije ne možemo više zatvarati oči.

Na nama je hoćemo li ‘prihvatiti igru’ i zaista živjeti izazove koje nam svijet nudi ili se žaliti kako je život težak. U prvom slučaju, vaš život ne samo da vjerovatno neće postati lakši, pogotovo ne u početku: morat ćete se suočiti s brojnim situacijama, odlukama i izborima koje ste prije izbjegavali ili do kojih biste inače mnogo kasnije došli. Ali bogatstvo iskustva, osjećaj intenzivnog proživljavanja svog života, te sve veće povjerenje i poštovanje prema samima sebi daju osjećaj užitka u životu za koji je odustajanje od lagodnog i jednostavnog života vrlo niska cijena.

Kao primjer, mnogi ljudi se nadaju da će se ponašanje drugih ljudi prema njima promijeniti ako oni dovoljno rade na sebi, pa počnu ‘zračiti drugačije’ ili se osjećati bolje sami sa sobom i slično. U nekim blažim slučajevima, to se uistinu može dogoditi. Ali, češće neće. To je izazov i prilika da se suočite s komunikacijom sa stvarnom drugom osobom i svim strahovima vezanim uz to, ili s nekom drugom možda zastrašujućom i riskantnom odlukom.

Moje je lično iskustvo da mi se nerijetko događalo da, kad bih čvrsto odlučila prevladati određene inhibicije i reći drugoj osobi nešto što sam dugo odgađala, druga osoba bi se uistinu spontano počela ponašati drugačije te više ne bi bilo potrebe za konfrontacijom. Naglašavam da se to dešavalo isključivo onda kad bih istinski i čvrsto odlučila da preuzmem taj rizik. Ali, u većem broju situacija, a pogotovo ako se radi o dugotrajnom i važnom odnosu, to ipak nije dovoljno i morat ćete, vjerovatno i mnogo puta, izložiti sebe, svoje najdublje i najnelogičnije potrebe i stavove, te riskirati neslaganje i konflikt. To je proces kroz koji najbrže rastemo kao ljudska bića i stvaramo bliskost, razumijevanje i ljubav za sebe i druge.

Nema tehnike koju možemo koristiti kao čarobni štapić i štit od uključivanja u izazove života. Tehnike kao što je Soulwork mogu pomoći da riješimo emocionalno-mentalne barijere, steknemo unutarnja iskustva, osjetimo povjerenje, motivaciju i svijest o svojim mogućnostima… ali izgradnja novih navika i konkretan rad na ostvarenju naših ciljeva su na nama. Akcija u stvarnom životu treba postati sastavni dio tehnike. Bez toga, nikad nećete znati jeste li se stvarno promijenili – ili samo razmišljate o tome.

Preuzeto sa mentor-coach.eu